Knjigu u šake

Evo malog izvještaja što sam čitala u zadnje vrijeme. Sve osim jedne su Agatine.  

Smrt dolazi na kraju sam reprizirala. Davno sam je čitala i ubicu nisam uopšte zapamtila. Ovaj put sam nakon ubistva vrlo brzo shvatila ko je. Ne znam je li do mog pogađanja ili do toga što mi je negdje u mozgu ostala ta info.

Spoiler o ubici!:

Ako se nekome dopada istorija, stari Egipat + krimi priče ova je pun pogodak. Prilično je mračna što je čini mi se u skladu sa tim vremenom kada je radnja dešava.

Sitafordska misterija Čitala sam je po treći put i tu sam već odlično pamtila ubicu, motiv i način na koji je djelovao. Ipak, progutala sam je ponovo u dahu. Ima nečeg magičnog oko tih Agatinih djela koja su smještena u malim engleskim mjestima ili selima. Atmosfera su bukvalno može opipati, a izgled sela jasno zamisliti. Za zimske i snježne dane je pravi ugođaj.


Star over Bethlehem je kolekcija hrišćanskih priča i pjesama. Jedna od dvije njene knjige koje je objavila pod imenom Agatha Christie Mallowan. Priča The Naughty Donkey me je ODUŠEVILA. Jednostavna basna bazirana na biblijskim događajima, prilagođena dječjem uzrastu, a sa tako snažnom porukom koja je suština hrišćanskog življenja. Doslovno mi se popravio dan kada sam je pročitala. Vau!  Priče Star Over Bethlehem i The Water Bus su mi na drugom mjestu. Obje imaju zanimljivu poruku. The Island mi je bila prilično zanimljiva, ali manje upečatljiva dok su mi se In the Cool of the Evening i Promotion in the Highest nisu dopale. Sve u svemu ovo je nešto što odudara od onoga što je Agatha inače radila, a malo je poznato da je pisala i ovo. Definitivno je bila nadarena za više žanrova.

Come, Tell Me How You Live je druga knjiga koju je pisala kao Agatha Christie Mallowan. Autobiografska je, ali je kratka je i opisuje putovanje i rad na arehološkim nalazištima u Siriji sa njenim drugim mužem Maxom. Opisuje period tokom 1930. godine, a pisana je nakon rata kada je osjećala nostalgiju za tim vremenima putovanja i avantura. Dok nisam došla do epiloga, mislila sam da je zapravo vodila dnevnik i da je tako nastala knjiga. Onda sam se iznenadila kako je tako pamtila sve detalje nakon 15 godina da bi na kraju ispalo da jeste imala dnevnike i da se njima koristila dok je pisala knjigu. Simpatična je i lagana, mada meni lično manje zanimljiva i dirljiva od Autobiografije.

Simpatičan mi je momenat kada je pisala o tome kako je jedva prešla tursku granicu zbog ogromnog broja cipela (cipele su joj bila slabost), a i dio kada govori o mukama njenog muža da spakuje sve knjige koje je htio nositi sa sobom. Podsjeća na mene kada se vraćam sa Sajma knjiga. Još jedan dio koji mi je poseban je onaj gdje govori o svojoj stidljivosti. Napisala je da je napredovala i da se nekad stidjela od svakoga, bukvalno. Pisala je o Maxovom radniku Macu koji se ponašao onako snobovski i hladno što je njoj prilično nesigurnoj izazivalo nelagodu. Morala je bukvalno sebe da ubjeđuje ovako: Ja sam Maxova žena, a on je vođa iskopavanja. Mac je njemu podređeni. Ja sam autorka i to prilično poznata i ako neko treba da bude snob prema nekome ja to trebam biti prema njemu, a ne obrnuto    Međutim, to joj ipak nije uspjelo.

I evo, Ana, za tebe jednog citata. Biće ti zanimljiv.  


Our cat arrives at dinner-time. I shall never forget that cat! It is, as Hamoudi has announced, a highly professional cat. It knows the job for which it has been engaged, and proceeds to get on with it in a truly specialized manner. Whilst we dine, it crouches in ambush behind a packing-case. When we talk, or move, or make too much noise, it gives us an impatient look. ‘I must request of you,’ the look says, ‘to be quiet. How can I get on with the job without cooperation?’

So fierce is the cat’s expression that we obey at once, speak in whispers, and eat with as little clinking of plates and glasses as possible. Five times during the meal a mouse emerges and runs across the floor, and five times our cat springs. The sequel is immediate. There is no Western dallying, no playing with the victim. The cat simply bites off the mouse’s head, crunches it up, and proceeds to the rest of the body! It is rather horrible and completely businesslike.

The cat stays with us five days. After those five days no mice appear. The cat then leaves us, and the mice never come back. I have never known before or since such a professional cat. It had no interest in us, it never demanded milk or a share of our food. It was cold, scientific and impersonal. A very accomplished cat!      


Poems i The road of dreams su dvije kolekcije pjesama. Kao što sam negdje pominjala, nikada nisam voljela poeziju, a ni kapirala je.  Ove dvije zbirke sam više pročitala jer su Agatine. Obje su podjeljene na 4 grupe pjesama. Pjesme su nešto što je pisala za svoju dušu, a ne zbog posla i potiču iz raznih perioda njenog života. Najviše su mi se dopale Beauty i The Road of dreams. Generalno ne mogu komentarisati ni da su dobre ni da su loše, nisam kompetentna za poeziju. Jedino mogu reći da se vidi da su pisane iz srca i da su lične.

The man who knew je priča koja je objavljena posthumno. Vrlo je kratka i zapravo je to prvobitna verzija priče Red signal koju nisam još pročitala. Priča je zanimljiva, ali krajnje jednostavna. Ne iznenađuje me što je nije objavila. Kasnije je napisala još priča, stekla iskustvo sa zapletima i zavaravanjem traga te je od nje napravila novu i komplikovaniju priču. Vjerujem da je ovu i zamislila samo kao bazu na kojoj će raditi.

Po prvi put sam pročitala i uvod u kolekciju Muke Herkulove koji je iz nekih izdanja ne znam zašto izbačen. To nije priča sama po sebi, ali objašnjava kako  je došlo do toga da Poaro bira određenih 12 slučajeva po uzoru na svog imenjaka iz grčke mitologije. Ovaj dio mi je genijalan:

Poirot was reminded of oneAdoife Durand, a butcher, who had been tried at Lyons in 1895 --a creature of oxiike strength who had killed several children. The defence had been epilepsy --from which he undoubtedly suffered - though whether grand mal or petit mal had been an argument of several days' discussion. This ancient Hercules probably suffered from grand mal. No, Poirot shook his head, if that was the Greeks' idea of a hero, then measured by modern standards it certainly would not do. The whole classical pattern shocked him. These gods and goddesses --they seemed to have as many different aliases as a modern criminal. Indeed they seemed to be definitely criminal types. Drink, debauchery, incest, rape, loot, homicide and chicanery --enough to keep a juge of Instruction constantly busy. No decent family life. No order, nomethod. Even in their crimes, no order or method!      

Od Floating admiral kojeg je pisala u koautorstvu sa 13 pisaca, članova Detection cluba, sam pročitala samo poglvalje koje je ona napisala što je glupo. Ali ipak i to malo me je zainteresovala te planiram kasnije pročitati knjigu u cjelosti. Agata je pisala je 4. poglavlje i vidi se po stilu da je njeno, po načinu dijaloga istražitelja i svjedoka. Zanima me kako je ispao krimi roman kojeg je pisalo 13 različitih ljudi.

Esej The tragic family of Croydon govori o poznatom stvarnom događaju (pisala sa na drugoj temi). Tu je iznjela svoje viđenje tog događaja, ali sam ovaj esej više doživjela kao apel nadležnim organima da riješe slučaj da bi se pravda zadovoljila. Esej je dio knjige Detection cluba "Six against the yard".

Za knjigu Ask a policeman je pisala uvod u kome se bavi autorima detektivskih priča u Engleskoj. U suštini govori o onim piscama koje cijeni i koji su je inspirisali.

I na kraju, započela sam knjigu Od Darvina do Hitlera Riharda Vajkarta. Privukao me je neobičan naslov, jer što bi njih dvojica mogli imati zajedničko? Zapravo se knjiga bavi time kako je Darvinova teorija direktno ili indirektno uticala na razvoj eugenike, nacizma i ideje o nadrasi.

Ako se nekome dopada istorija, stari Egipat + krimi priče ova je pun pogodak. Prilično je mračna što je čini mi se u skladu sa tim vremenom kada je radnja dešava.

Meni se sve nabrojano dopada  

Za zimske i snježne dane je pravi ugođaj.

"Uzeću" je za narednu zimu  

I evo, Ana, za tebe jednog citata. Biće ti zanimljiv.

Awww, zaebana mačka   Bila bi savršen plaćeni ubica  

Pročitala sam Braća Karamazovi. Dugo sam je čitala, ali ruski klasik je teško čitati bržim tempom. Mislim, može naravno, ali onda izostaje mogućnost udubljivanja u ono što pisac želi da poruči, izrazi i pojasni. A takođe izostaje i bilo kakav subjektivni doživljaj dela, povezivanje sa istim na ličnom terenu. Bar meni.

Dostojevski je sklon alegoričnim prikazima Rusije i ruskog naroda u svojim delima, te ni ova knjiga nije izuzetak. Kombinacija psihološkog, sociološkog, filozofskog, političkog, teološkog, istorijskog, kulturološkog...I dobije se koherentna celina koja, u širem smislu, predstavlja Rusiju, rusko društvo i ruske slabe strane.

E sad, ovo delo je nemoguće secirati i analizirati deo po deo, odvajanjem jedne teme od druge ili jednog pitanja od drugog, zato što je koncipirano kao jedinstven narativ sa integritetom.

Otac Karamazov, gosn Fjodor, je čovek koji bi se po univerzalnim merilima mogao nazvati lošim i njegovo "tragično" ubistvo zapravo nije nikakva tragedija. Ali, ono što je posebno važno u kontekstu Rusije - bio je loš i krajnje nezainteresovan otac, što ja vidim kao metaforu ruskih vlastodržaca koji su loši prema onima za koje bi trebali biti odgovorni, a to su građani.

Tako da, na neki način, ruski narod je predstavljen kroz likove braće Karamazov. Odnosno, kroz likove dece koja nisu dobila ljubav i sigurnost u svom domu...poput naroda koji to ne dobija u svojoj zemlji. A sam taj odnos na relaciji otac-sinovi jeste temelj romana.

Od svojih sinova, interesantno je to što je Fjodor najviše hejtovao Mitju (Dimitrij), koji mu je bio najsličniji po temperamentu i to prevashodno iz razloga što se Mitja usudio da zahteva nešto od njega (konkretno, nasledstvo). Poenta je u borbi za sopstvena prava i da će najomraženiji biti onaj ko se na tu borbu usudi.

Karakterno gledano, Mitja je oličenje emotivnosti, vođen je emocijama, impulsivan je, strastven...Ivan je racionalni i hladni intelektualac, odgovoran i ponosan. A Aljoša je intuitivni posmatrač ljudske prirode, u stanju je da uoči suptilnosti koje većina ne primećuje, intrinsično je religiozan i poseduje kapacitet da mnogo štošta razume na dubljem nivou od prosečnog.

Dakle, emocije, racio i intuicija bi bila obeležja Fjodorovih sinova iliti obeležja različitih lica Rusije, od kojih je svako podjednako relevantno, ali i ravnopravno zanemareno od strane vladajućih.

Međutim, Dostojevski je svakom od njih dao i dozicu kontradiktornosti, iznenađujućih odluka i postupaka, ne bi li rekao da je ljudsko biće kompleksnije i slojevitije od seta zacementiranih osobina.

Što se tiče Fjodorovog vanbračnog i nepriznatog sina Smerdjakova, i njegova pozicija govori mnogo time što je, pa...nepriznat i potpuno marginalizovan, neprivilegovan. Zato i dobro funkcioniše kao svojevrsna ogorčena negativna figura kojoj su uskraćeni prezime i prava (makar ona bila samo na papiru).

Uglavnom, Braća Karamazovi inteligentno istražuje celokupnu problematiku sukoba ideja i jaza (moralnog, intelektualnog, ekonomskog, pa i generacijskog) u ruskom društvu čija je personifikacija disfunkcionalna ruska porodica.

Drago mi je što sam je (ponovo) pročitala. Legla mi je u prethodnom periodu k'o budali šamar.

Sada sam krenula sa čitanjem Mulen ruž od Pjer La Mira i pomalo čituckam Fire & Blood, podsećam se detalja i pripremam se za seriju  

Što se tiče Fjodorovog vanbračnog i nepriznatog sina Smerdjakova, i njegova pozicija govori mnogo time što je, pa...nepriznat i potpuno marginalizovan, neprivilegovan. Zato i dobro funkcioniše kao svojevrsna ogorčena negativna figura kojoj su uskraćeni prezime i prava (makar ona bila samo na papiru).

Meni je bio najzanimljiviji. Knjiga bi bila remek-djelo i bez njegovog lika, ali on ipak u mnogome doprinosi suštini priče

Evo nešto lagane literature koju sam čitala u zadnje vrijeme:

Pročitala sam tri preostala romana Agate Kristi koja je pisala kao Meri Vestmakot (Odsutna u proljeće, Ćerka je ćerka, Ruža i tisa)

Od prvog sam najmanje očekivala, a najviše mi se dopao. Zapravo jedini mi se baš dopao od te grupe romana. Knjiga baš onako navodi na razmišljanje. Pitanje koje se postavlja na početku je to kada bi čovjek imao dosta vremena samo da ramišlja do kakvih bi zaključaka o sebi došao. I to se baš desilo glavnoj junaknji. Zaglavila je u pustinji, bez ikakvog štiva za čitanje ili ičega čime bi se okupirala i bila je primorana na dugo razmišljanje. Nevjerovatno je koliko čovjek može da shvati o sebi i porodici, stvari koje su bile očigledne, a nije ih vidio, greške koje je napravio... Kraj mi se dopao iako nije bajkovit. Realan je  i ne mogu reći tužan, ali razočaravajući, da. Ne u smislu razočarenja u knjigu, nego u to koliko je čovjek zapravo slab i nespreman da ispravi greške i kaže "oprosti". Čak i kad ih shvati zapravo se tješi da je sve u redu i da ništa nije zgriješio.

Ruža i tisa u centru zbivanja ima politički život jednog manjeg grada i dobar dio knjige je akcenat na tome umjesto na samom životu glavnih junka. Od Kćerka je kćerka sam više očekivala. Zanimljiva pozadina, ali mi se razvoj priče nje dopao.

Pročitala sam još nekoliko kraćih priča:

Poirot and the Regatta Mystery Kratka i simpatična priča o slučaju krađe. Naslutila sam ko bi mogao biti lopov, toliko sam upoznala Agatin stil

The Incident of the Dog's Ball  Ova priča je objavljena posthumno  i zapravo je roman Nijemi svijedok baziran na njoj. Može se reći da je ovo zapravo kostur tog romana na koji je nadogradila ostale likove i detalje.

The Capture of Cerberus je takođe objavljena posthumno. U pitanju je poslednja priče kolecije Muke Herkulove za kojoj su izdavači tražili da je zbog političke pozadine promjeni i tako je ona napisala potpuno novu priču istog naziva dok je ova ostala neobjavljena. Meni se ova prvobitna i više dopada.

Christmas Adventure i The Mystery of the Baghdad Chest su dvije Poaro priče koje je Agata kasnije preradila i napisala mnogo duže priče s više zapleta i detalja.Obje su mi simpatične, ali pošto poznajem ove duže verzije ipak mi one ostaju draže.

Pitanje koje se postavlja na početku je to kada bi čovjek imao dosta vremena samo da ramišlja do kakvih bi zaključaka o sebi došao.

Do svakakvih. Koliko bi to bilo produktivno i korisno na duže staze, ne bih znala reći. Donekle sigurno bi, ali je potrebno podvući granicu između ronjenja u sopstvenim mislima i davljenja u istima.

Think-ovati je preporučljivo i dobro, može da nam pomogne u samounapređenju. Problem nastaje kada se pređe u overthink-ovanje, kao suprotnost jednako štetnom odsustvu introspekcije, samosvesti i samokritičnosti.

Lično, volim da razmišljam i analiziram i upustim se u samu sebe, ali ne bih volela da imam neograničeno mnogo vremena na raspolaganju za te stvari. Odnosno, ni za šta ne bih volela da imam neograničeno mnogo vremena. Balans je majka  

nego u to koliko je čovjek zapravo slab i nespreman da ispravi greške i kaže "oprosti". Čak i kad ih shvati zapravo se tješi da je sve u redu i da ništa nije zgriješio.

Čini mi se da ljudi suočavanje sa svojim greškama i rad na njihovom ispravljanju i otklanjanju njihovih posledica vide kao znak slabosti, poraza, kao svojevrsno poniženje, nepoželjnu ranjivost i zato izbegavaju da zatraže oproštaj, čak i kad to žele, te znaju i osećaju da bi to bilo ispravno za uraditi.

Ljudska priroda je duboko nesavršena, tako da je neophodno raditi na njenom usavršavanju, ukroćivanju i usklađivanju sa zahtevima zdravih međuljudskih odnosa. Naravno, to svaki pojedinac mora za sebe da odluči...ako hoće, a većina neće

Lično, volim da razmišljam i analiziram i upustim se u samu sebe, ali ne bih volela da imam neograničeno mnogo vremena na raspolaganju za te stvari.

Ni ja, nikako. Izludjela bih

Čini mi se da ljudi suočavanje sa svojim greškama i rad na njihovom ispravljanju i otklanjanju njihovih posledica vide kao znak slabosti, poraza, kao svojevrsno poniženje, nepoželjnu ranjivost i zato izbegavaju da zatraže oproštaj, čak i kad to žele, te znaju i osećaju da bi to bilo ispravno za uraditi.

To je tačno, posebno ako se radi o izrazito ponosnim ljudima. Tako nešto bi značilo pogaziti ponos,  a to im je nepodnošljivo.

Pročitala sam Mulen Ruž (Pjer La Mir). U pitanju je romansirana biografija francuskog slikara Anrija de Tuluz-Lotreka, koji je živeo i stvarao krajem XIX veka u Parizu.

Rekla bih da je must read za ljubitelje francuskog šarma, Pariza, umetnosti, istorije i neverovatno efektnih, a nepretencioznih opisa svakodnevice tog vremena. Znate ono kada čitate nešto i možete da osetite mirise, čujete zvukove i vidite sve boje i nijanse, samo preko pisane reči? E, to se u ovoj knjizi postiglo.

Pritom je emotivno napisana, ali bez patetičnih ispada, preterivanja, preuveličavanja. Čiste emocije i empatija prema glavnom junaku.

Kad se vratim kući, uzeću i ostala tri De Mirova dela, koja su takođe romansirane biografije (Život Mona Lize o Leonardu da Vinčiju, Mesečina o Klodu Debisiju i Iznad želje o Feliksu Mendelsonu).

A pročitala sam tj. reprizirala i 20.000 milja pod morem (Žil Vern), avanturistički roman sa primesama naučne fantastike. Obožavam tu priču i kao mala sam maštala o tome kako bi bilo super da mi se desi isto što se desilo likovima u romanu  

Brodolom na sred okeana, pojavljivanje misteriozne podmornice sa misterioznim kapetanom na čelu iste, otkrivanje podvodnog sveta...Magično i opasno, u službi moje fascinacije neistraženim dubokim vodama

Znate ono kada čitate nešto i možete da osetite mirise, čujete zvukove i vidite sve boje i nijanse, samo preko pisane reči? E, to se u ovoj knjizi postiglo.

Aham, znam  To na kraju budu djela za koja se najviše vežem jer mogu da osjetim i opipam atmosferu i da sve jasno zamislim

Pročitala sam tri kolekcije priča od Agate Kristi.

The Listaredale mistery ima ukupno 12 priča, ali mi se kolekcija mnogo manje dopala od onih sa Poaroom ili miss Marpl. Neke su malo mračnije, neke su više zabavne (te zabavne nisu slučajevi sa ubistvima), ali generalno ok za opuštanje. Izdvojila bih priče Sing a Song of Sixpence,  Mr. Eastwood's Adventure, The Listerdale Mystery, The Rajah's Emerald i Swan song.

Kad sam krenula sa kolekcijom The Hound of Death prvi utisak je bio da mi se više dopada od prve. The Mystery of the Blue Jar me je dobro zabavila zbog svog kraja i naivnosti glavnog lika, Wireless je takođe imala genijalan kraj, The Fourth Man se bavi slučajem dvostruke ličnosti, The Witness for the Prosecution mi je fenomenalna i ima kraj koji bih uporedila sa jednim filmom kojeg volimo, The Red Signal i SOS su mi čisto ok. Zato su ostalih 6 više iz domena horor žanra/spiritizma i sl. te su mi bile jezive i nisu mi prijale. Naravno, dobre su za one koji vole taj žanr. Te priče i još neke iz drugih kolekcija su upravo objedinjene u kolekciju The Last Séance: Tales of the Supernatural koju je Laguna takođe izdala.

While the lights last ima 9 priča od kojih sam dvije ranije pročitala preko reda jer su sa Poaroom i već sam ih spominjala. Što se tiče ostalih priča, onako su mi, ne mogu reći da sam ne znam kako oduševljena. Najviše mi se dopala The Actress u kojoj je u središtu ucjena. Zabavno je bilo kako se ucjenjena osoba izvukla iz problema Potom mi se najviše svidjela The Edge sa ucjenom, ljubavnim trouglom i ubistvom. While the Light Lasts je više tragična ljubavna priča i dopala mi se. Preostale 4 mi se nisu dopale.

Pročitala sam još tri priče. Dvije su iz kolekcije Miss Marple's Final Cases and Two Other Stories, pa sam ih ranije preskočila, jer sam čitala samo one sa miss Marpl. U pitanju su The Dressmaker's Doll i  In a Glass Darkly i obje su jezive i pripadaju horor žanru, ali recimo više mi se dopadaju nego ove iz pomenute kolekcije The Hound of Death.

I za kraj priča Three Blind Mice koja iz nekog razloga nikada nije objavljena u UK. Dopala mi se i pomalo me podsjeća na atmosferu iz 10 malih crnaca. Nije ni čudo što se istoimena predstava prikazivala decenijama sve dok nije počela pandemija.

The Witness for the Prosecution mi je fenomenalna i ima kraj koji bih uporedila sa jednim filmom kojeg volimo

Misliš li na Primal Fear?    

Nisam čitala Witness for the Prosecution i do nedavno nisam ni znala da je to Agatino delo, ali jesam gledala istoimeni film iz 1957. godine.

No, jako davno sam ga gledala i dosta toga sam pozaboravljala, pa bih ga jednom mogla reprizirati i prisetiti se cele priče.

Misliš li na Primal Fear?

Da!

Nisam čitala Witness for the Prosecution i do nedavno nisam ni znala da je to Agatino delo, ali jesam gledala istoimeni film iz 1957. godine.

A ja nisam znala za film  Priča baš ima fora kraj, drugačiji od onoga kako inače završe njena djela.