Svijet Sapunica
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Go down
avatar
Milos 92
Posts : 248
Join date : 2018-04-07

Protiv vremena Empty Protiv vremena

Tue Oct 15, 2019 8:36 pm
Sinopsis


Ana i Ivan su mladi bračni par. On rodjen u zlatnoj kolevci, sin vlasnika jedne od najupešnijih firmu u zemlji. Ona i ako potiče iz srednjeg staleža, uspela je da se izbori kroz život što dokazuje bitna pozicija na koju je nedavno unapredjena u jednoj marketinškoj agenciji. Žive u ogromnom i prelepom stanu na poslednjem spratu jedne ekskluzivne višespratnice. Lepi i uspešni. I na sve to vole se kao prvog dana. Karakteristike na kojima im mnogi zavide. Ali jednog dana dobijaju vest koja će promeniti njihov život iz korena. Njihov savršeni raj pretvara se u pakao.
Kristina
Kristina
Admin
Posts : 6040
Join date : 2017-09-15
Age : 33
Location : Laguna negra

Protiv vremena Empty Re: Protiv vremena

Wed Oct 16, 2019 3:39 pm
Naravno da planiram čitati. Protiv vremena 610785387 Samo do kraja mjeseca neću biti tu, ili ću rijetko ulaziti tako da tek od početka novembra mogu propisno komentarisati.

Neobičan mi je sinopsis, mislim da je to prvi takvog tipa. Ono, ljubav, sreća, ideal... Very Happy Samo im fale beba i kućni ljubimac. Protiv vremena 3687740950 I već sam radoznala što je to što će ih izbaciti iz kolosjeka.  Očekujem sočnu misteriju. Protiv vremena 2229618312

____________
Protiv vremena Granho16
avatar
Milos 92
Posts : 248
Join date : 2018-04-07

Protiv vremena Empty Re: Protiv vremena

Wed Oct 16, 2019 4:04 pm
Ovo je nešto skroz drugačije od mene. Nisam ni siguran da je ovo uopšte web novela. Protiv vremena 3665418065 Protiv vremena 3665418065 Protiv vremena 3665418065

Ovo je više neka pričica, podeljena na čini mi se 9 delova. Nije uopšte u mom fazonu. Nisu sad neke prevelike misterije kao ovbično kod mene. Ovo je više jedna životna pričica. Prvi put sam se upustio u nešto malo drugačije. Pre 10-ak dana sam sedeo kod kuće i sninula mi je ova ideja. I krenuo sam da pišem. I tako je ovo nastalo. Napisao sam celo u cugu. Nisam ni planirao da ovjavljujem, bilo je više što bi se reklo za moju dušu. Ali eto što da ne objavim. Ne mogu da kažem ni da će ti se svideti ni da neće. Prosto nema veze sa onim što sam ja do sada pisao.

Video sam da nećeš biti tu. Tako da ne znam kad ću da objalvjujem. Mislim da niko ni ne planira da čita osim tebe, tako je bar bilo sa mojim poslednjim wn.

Mogu da objavim čisto prva dva dela koja su kao neku uvod, pa da nastavim sa ostalim ključnim delovima kad se vratiš. Nije ovo dugo, kao moje prethodne wn, delovi su sažeti, kratki. Videćeš već. Skroz drugačije.

avatar
Milos 92
Posts : 248
Join date : 2018-04-07

Protiv vremena Empty Re: Protiv vremena

Wed Oct 16, 2019 5:13 pm
Prvi deo

-Dan kada nismo ni slutili šta nas čeka-


Kada sam otvorio oči prvo što sam ugledao bila je ona. Ana. Moja Ana. Moja ljubav. Moja supruga. Moj život. Postelja u kojoj sam ležao mirisala je na nas. Mirisala je na znoj koji smo prolili dok smo tokom protekle noći satima i satima strasno, gotovo divljački vodili ljubav. Naša tela su se spojila jednom. Zatim drugi put. Ako se ne varam posle trećeg smo se zaustavili. Premoreni i iscrpljeni do poslednjeg atoma snage zagrlili smo se i zaspali. Dao bih sve na svetu da svaki naš dan može da se završi na taj način a da svaki naredni započne ovako, pogledom na nju. Stajala je ispred mene. Obnažena i okrenuta ledjima gledala je kroz prozor našeg stana koji se nalazio na poslednjem spratu jedne luksuzne višespratnice. Uh ta njena savršena guza. Nije samo njena. I moja je. Ja imam tu čast i privilegiju da je dotaknem. Da je bezobrazno šljepnem u trenutcima strasti. Ivane! Opomenuo sam sebe. Bolje da ne nastavljam u tom smeru. Ovlaš sam prešao preko svog ponosa. I on je počeo da se budi. A kako i ne bi. Vidi samo to savršenstvo. Ni najbolji vajar na svetu ne bi je tako izvajao. Bacio sam pogled na sat. Pola 8. Ne, nemam vremena za jutarnje razgibavanje. Imam važan sastanak u 9 i ne smem da zakasnim na posao. Ali ta guza. Njena guza. Moja guza. Naša guza. Guza za medalju. Ne, dosta. Moram ovo da prekinem.

„Dobro jutro“, rekao sam sanjivo.

Okrenula se ka meni. Zbog čega je tako savršena zapitao sam se po ko zna koji put. Posle savršene guze, red je da me za dobro jutro počasti i svojim oblim i čvrstim grudima. Bile su savršene. Ni velike, ni male. Taman da stanu u šaku. Baš onakve kakve ja volim. Tu je i njen savršeno tanak strukić. A onda i njeno prelepo lice. Pune usne na kojima bi joj pozavidela čak i Andjelina Džoli. Pravilan nos. Blago istaknute jagodice. I na kraju ono što me je prvo privuklo na njoj. Dva prelepa zelena oka. Kapiram da mi nakon svega što sam vam do sada ispričao ne verujete da su oči to što sam prvo zapazio kada sam je upoznao ali jesu. Ni jedna žena na ovom svetu nije imala lepše oči od nje. A kažu da su oči ogledalo duše.

„Dobro jutro spavalice“, odgovorila mi je
„Spavalica? Tek je pola osam“, rekao sam i pokazao na sat. „Užasno mi se spava“, dodao sam.
„Da si legao na vreme sada ne bi bio pospan“
„Imao sam preča posla. Moram priznati“, odvratio sam kroz smeh
„Je li? A kakva to posla?“
„Zar se ne sećeš?“
„Znaš kako kažu. Kakvo j...“


Prekinuo sam je i rekao:

„Vrlo rado bih te sada podsetio ali žurim na posao.“
„Zar ti je posao važniji od mene?“
„Ne, naravno da ne. Ali...“
„Šalim se ljubavi. I ja ne smem da zakasnim na posao. Danas predstavljam projekat na kojem radim mesecima. Zato, dok još uvek mogu da se kontrolišem bolje što pre pali na tuširanje.“


Kada sam ustao iz kreveta počastio sam je polutvrdim udom. Čim je ugledala nasmejala se i rekla:

„Izgleda da se njemu ne žuri nigde.“

Nasmejao sam se.

„Šta da ti kažem. Vidiš šta mi radiš.“
„Ne loži se. To se zove jutarnja erekcija. Vama je u prirodi da se budite sa dignutom kitom. A sad briši na tuširanje. Ja ću za to vreme da se obučem i našminkam.“


Krenuo sam do kupatila. Zaustavio sam se na vratima, okrenuo se i upitao je:

„A da uradimo to na brzaka?“
„Ti i ja ne znamo to da radimo na brzaka.“
„U pravu si“, morao sam se složiti
„Večeras ćemo sve nadoknaditi. Ajde, pali sad. Ne izazivaj me više. Ne sme da zakasnim. Moja budućnost zavisi od današnjeg dana.“



******


I nadokanadili smo sve iste večeri. Ali da krenem redom. Projekat na kome je Ana mesecima radila je odobren. Njeni nadredjeni bili su oduševljeni idejom koju im je predstavila. Kao nagradu unapredjena je, postala je šef svog sektora. To je ono što je žarko želela od trenutka kada je ušla u marketinpku agenciju u kojoj radi skoro dve godine. Sve je radila korak po korak. Celog života je išla tim tempom. Nikada nije bila od onih koji žele sve odmah  i sada. Kada nešto želi ona se bori i svim silama se trudi da to postigne. Ovo je samo bio još jedan u nizu njenih brojnih uspeha. Njen život nije bio lak. Svoje detinjstvo provela je može se reći u miru, kako i većina dece koja potiču iz radničke porodice, takozvane srednje klase. Nije imala svega u izobilju ali takodje joj ništa nije falilo. Tako je bilo sve do iznenadne smrti njenog oca. Njena majka i ona kada su se posle prvobitnog šoka pribrale i došle sebi nastavile su da se bore kroz život. Tada je imala samo 15 godina ali je obećala svom ocu i sebi da će jednog dana biti neko i nešto. Godine koje su usledile nisu bile lake ali njih dve su uspele da se izbore sa svim problemima i nedaćame koje su ih snašle. A ona je uspela da ostvari svoje obećanje. Sada sa samo 32 godine postala je šef jednog og ključnih sektora marketinške firme u kojoj je radila. A ja verujem da to nije njen krajnji domet. Danas je nagradjen sav trud koji je uložila prvo u svoje obrazovanje a zatim i u svoj posao. Postala je neko i nešto u svom poslu. A pre godinu dana uprkos protivljenju mnogih postala je moja supruga. Ali ovo nije kraj. Ovo je samo početak. Nastavićemo da se borimo za naše snove. Za nas. A jednog dana i za našu porodicu.

Čim mi je tog dana javila dobre vesti, rezervisao sam večeru u našem omiljenom restoranu. Zakupio sam salu samo za nas dvoje. Uživali smo u ukusima predivne hrane, kvalitetnog vina i zvucima romantične muzike. A onda, kada smo stigli u naš dom, počeli smo da se skidamo već u hodniku. Kada smo stigli do spavaće sobe gotovo da ništa od odeće nije ostalo na nama. Samo njene čipkane tangice koje sam jednim potezom strgao sa nje i gurnuo ja na krevet. Bila je spremna za mene. Više nije bilo ni jedne prepreke da uradimo ono što od samog budjenja želimo. I vodili smo ljubav. Kresali smo se žestoko. Mi ne umemo drugačije.

Nastaviće se...
avatar
Milos 92
Posts : 248
Join date : 2018-04-07

Protiv vremena Empty Re: Protiv vremena

Wed Oct 16, 2019 5:37 pm
Drugi deo

-Dan kada nam se svet srušio u sekundi-


Ponedeljak. Vikend je za nama. Počinje nova radna nedelja. Vraćamo se svojim obavezama. Poslednjih mesec dana bili smo preokupirani poslom. Ja godinama unazad imam važnu fuknciju u sopstvenoj firmi. Fukncija na kojoj se sada nalazi Ani je takodje donela mnogo više obaveza. Ali ipak se trudimo da svaki slobodan trenutak provedemo zajedno, da se posvetimo jedno drugome. Malo smo zapostavili naše prijatelje. Svesni smo toga. Zato smo obećali da će nedelja biti dan za druženje. Ovu smo proveli u vikendici sa kumovima. Pravili smo roštilj i cirkali hladno pivo. Još jedna stvar koja me je privukla kod Ane. Obožava pivo isto koliko i ja. A meni je od ranih tinejdžerskih dana tako seksii kada vidim ženu sa kriglom u ruci. Zato me je i oduševila kada me je na našem prvom dejtu pomalo posramljeno upitala: „Jel nije blam da naručim pivo?“ Ne, naravno da nije. Ne da nije blam, nego se sad još više ložim na tebe, pomislio sam u tom trenutku u sebi. Kada nam je konobar doneo dva velika točena, prvo su se naše krigle kucnule a ubrzo su se i naše usne dotakle. I kresnuli smo se iste večeri. I ne nije moja Ana laka žena zbog toga. Odrasli smo ljudi, ja tada 30 ona 29. Uradili smo to zato što smo oboje želeli. Jebali smo se te večeri kao da nam je poslednji put. Ali nije nam bio poslednji. Narednog jutra se već desio drugi.

Iz misli me je trgao zvuk automobilskih sirena. Gužva u saobraćaju. Svakodnevnica života u ovom gradu. Jutarnja i popodnevna špica u Beogradu. Ako se neko pita kako izgledao pakao ja bih mu odgovorio tako nekako.

Prva brzina. Taman ubaciš u drugu i daš malo gas već moraš da prikočiš. Pa onda crveno svetlo na semaforu. Zatim na sledećoj raskrsnici policajac koji umesto da ubrza saobraćaj on ga dodatno usporava. Opet koči. Ali i tokom tih stajanja zapaziš razne situacije. Hteo ili ne hteo baciš pogled na automobil pored sebe. U nekom vidiš parove koji se uprkos kolapsu i haosu smeju i ljube. Dok u drugom ugledaš stariji bračni par koji se žustro svadja i ako je tek nešto više od 7 sati izjutra. U trećem momak klima glavom u ritmu neke pesme, pa se još na trenutak zapitaš koju li to pesmu sluša. U nekom narednom autu vidiš devojku koja koristi gužvu u saobraćaju da se našminka. Ali onda se upali zeleno i kreneš. Pa ti na trenutak bude žao što crveno nije potrajalo još malo duže čisto da ispratiš odredjenu scenu do kraja. Da li je glupo to što na neki način špijuniram druge ljude? Ne, pa to valjda svi radimo. I mene neko sigurno tako posmatra. Gledaju Anu i mene dok se ljubimo. Zavide nam. Ili nas gledaju dok se prepiremo. Da, verovali ili ne i mi se ponekada zakačimo. Ako nemamo neki veći razlog za to, tu su onda one klasične bračne svadje. Tipa kada me napdane što sam ostavio prljave čarape na sred sobe. Ili što sam popišao dasku na vc šolji. Ili kada ja njoj prebacim što je kupila hiljaditi par cipela koje nikada neće obuti. Ma znate i sami te svadjice.

Zazvonio mi je mobilni telefon. Na ekranu se pojavilo Ana. Kratko i jasno Ana. Nismo bili od oni uobičajenih i patetičnih parovi koji svoje partnere u telefonskom imeniku upisuju kao ljubav moja, život moj, maca, kuca... Ona je u mom imeniku bila Ana, ja sam u njenom bio Ivan. Ali smo zato u životu jedno drugome bili sve.  O pa i ovo je malo patetično. Zar ne?

Javio sam se i uključio je na spikerfon. I ne zato što sam neki savesan vozač. Ne, nisam. Naprotiv. Nego, kasnim na posao i poslednje što mi treba jeste da me na celu ovu gužvu zaustavio još i policija kako bi mi pisala kaznu. Ana mi je usadila tu naviku da koristim spikerfon. Pre nje sam bio ona klasična srbenda. Vozim, pridržavam telefon izmedju brade i ramena, jednom rukom držim volan, drugom tražim nešto po kaseti. Izmedju svega toga svadjam se sa ostalim učesnicima saobraćaja gde jedni drugima sočno opsujemo sve po redu, znate ono čak i poslednji red na sahrani. Tako je bilo dok nisam upoznao nju. Lažem i sa njom je dugo vremena bilo tako. Ma koliko da me je opominjala dugo  mi je trebalo da iskorenim tu svoju ružnu naviku. Govorila mi je:

„Ne smeta meni što psuješ. U pičku materinu i ja ponekad opsujem. To je prosto deo našeg jezika. Ali šta ti treba da se svadjaš kroz prozor sa nepoznatim ljudma?“


Ili...

„Šta stalno tražiš po kolima. Gledaj gde voziš. Zamisli da ti se nešto desi. Ne bi to podnela.“

Smirivao sam je i govorio joj:

„Ne brini se. Neće mi se ništa desiti. Ti i ja ćemo ostariti zajedno.“

O bože ako takva želja nije ljubav onda zaista ne znam šta je.

Začuo se njen glas sa zvučnika. Obožavam njen glas. Tako je nekako sa jedne strane smirujuće a sa druge neverovatno seksi.

„Ljubavi, zovem da ti kažem da još nisam stigla do lekara. Zaglavila sam se u saobraćaju.“
„I ja sam. Ovo nije realno kakva je gužva.“
„Ma užas. Samo sam htela da ti kažem da još uvek nisam stigla.“
„Trebalo je da idem sa tobom.“
„Imaš važan sastanak. A meni nije ništa. Samo mi je muka i malo sam malaksala.“
„Jesi li sigurna da nisi...“
„Ne, nisam trudna. Znaš da pijem pilule.“
„Ni jedno kontraceptivno sredstvo nije 100% sigurno.“
„Ma nisam bre trudna. Dragi, pričali smo već o tome. Dogovorili smo se da još nije vreme za to.“
„Da, znam... Ali...“
„Verovatno je samo neki virus. Ili sam juče pojela nešto što mi nije prijalo. Evo stižem ispred bolnice. Čujemo se. Ljubim te.“
„I ja tebe. Zovi me čim završiš.“


Stigao sam na posao nije me zvala. Otišao sam na sastanak tokom koga sam sve vreme bacao pogled na telefon u nadi da će me pozvati. To se nije desilo. Čim sam izašao iz sale za sastanke pozvao sam je ali je bila nedostupna. Pomislio sam da joj se ispraznila baterija. Kad posle nekog vremena zvono. Na ekranu se pojavljuje njeno ime. Javljam se. Pitam je šta se desilo. Ona mi govori da ćemo pričati kad dodjemo kući. Zabrinuo sam se. Zvučala je nekako drugačije. Pitao sam je da li se nešto desilo. Ponovo mi je ponovila isto. Pričaćemo kad dodjemo kući. I prekinula je vezu. Bez ikakvog pozdrava. Bez poljupca. Znao sam da nešto nije u redu. Istog trenutka sam se zaputio ka našem domu.

Kada sam tamo stigao nje nije bilo. Pozvao sam je. Ponovo govorna pošta. Zatim sam je pozvao na posao. Rekli su mi da danas nije došla na posao. Hteo sam da zovem njenu mamu ali sam ipak odistao od te ideje. Nisam hteo da dižem frku i zabrinjavam ženu. Prošlo je nešto više od sat vremena kako sam stigao kući. Medjutm, tih sat vremena za mene je trajalo kao večnost. A onda sam je video na vratima. I odmah sam znao da nešto nije uredu. Video sam to na njenom licu.

„Ljubavi. Šta je bilo?“
„Ivane, moram nešto jako važno da ti kažem.“


Glas joj je podrhtavao. Bila je na ivici suza. Nikada do sada je nisam video takvu.

„Nemoj da me plašiš. Šta se dešava?“
„Doktori sumnjaju na najgore. Čekamo rezultate.“


I dva dana kasnije stigli su rezultati. Sumnje lekara su samo potvrdjene. Tumor na mozgu. Četvrti stadijum. Zbog mesta na kome se nalazi operacija je nemoguća. U prevodu nema leka. Dali si joj najviše 3 meseca života. Preostaje nam samo da čekamo. Da čekamo ono najgore. Smrt. O kako je teško izgovoriti tu prokletu reč. U trenutku kada mi je Ana rekla rezultate kao da me je neko polio kofom ledene vode. Ostao sam kao ukopan u mestu. Nisam znao šta da joj kažem. Šta uopšte čovek može da kaže u takvom trenutku? Samo sam je zagrlio. Snažno. Najjače što sam mogao. A onda sam na njenom ramenu zaplakao malo dete. Gušio sam se u suzama. Na kraju mi se pridružila i ona sama. Dugo smo plakali zajedno. Zapitao sam se kako je to moguće? Kako ranije nije primetila neke simptome? Da, primetila ih je. Ali kao i većina nas koji živimo u današnjem ludom vremenom nije pridavala značaj tim malim znakovima pored puta. Njene učestale glavobolje su joj davale signal da nešto nije u redu. A ona je iste pripisivala satima i satima koje je poslednjih meseci provela ispred računara dok je radila na svom projektu. I sada, kada je konačno postigla to što je toliko želela eto surovog udarca. Život nam je lupio hladan šamar realnosti. Trenutak kada shvatiš da dobar posao, plata iznad proseka, ekskluzivno sredjen stan i brojne druge materijalne stvari apsolutno prestaju da gube bilo kakvu vrednost onog trenutka kada ostanemo bez onog najvažnijeg a to je zdravlje. Ana se u tim trenutcima dobro držala. Više sam se raspao ja od nje same. Možda zbog toga što je ipak lakše kada si ti taj koji odlazi i ostavlja a ne onaj koji će biti ostavljen. Obrisala je svoje suze, duboko uzdahnula i rekla: „Imam dva izbora. Da se izbedačim i sačekam svoju smrt u krevetu. Ili da ove poslednje mesece života živim punim plućima.“ Tako dobro sam je poznavao. Prva opcija nije dolazila u obzir, prosto nije išla uz njen karakter. Stala je pored prozora, gledala kroz isti neko vreme. A onda se okrenula i rekla: „Ne plašim se smrti. Samo mi je žao što nisam stigla da učinim sve što sam želela u ovom životu.“

Tu noć smo legli zagrljeni. Dugo nam je trebalo da zaspimo. Ma koliko da sam se trudio da ne mislim o tome, neprestano mi je prolazila kroz glavu činjenica da za neka tri meseca ove žene više neće biti u mom naručju. Do djavola! Opsovao sam u sebi. Zašto? Zbog čega? Zašto baš mi? A onda sam shvatio da se ovako nešto verovatno u ovom trenutku dešava još mnogim ljudi na ovom svetu. Ima nas preko 8 milijardi. Pa sigurno nismo mi jedini koji se nalazimo u ovoj odvratnoj situaciji. Ali opet, zašto baš mi?

Ja sam se narednog jutra probudio pre nje. I tada mi je sinula na pamet ta ideja. Da, još uvek postoji nešto što mogu da učinim za nju.

Kada se nekih sat vremena kasnije probudila ispred kreveta ugledala je veliku tablu za pisanje. Bila je zbunjena zatečenim prizorom. Nije joj bilo jasno šta se dešava.

„Šta je ovo“, upitala me je
„Sinoć si rekla da poslednje mesece života želiš da živiš punim plućima. E pa baš tako ćemo živeti. Zajedno. Biću uz tebe do poslednjeg trenutka. Imamo još tri meseca da uradiš sve ono što do sada nisi stigla a želela si. Zbog toga je ova tabla tu. Hajde ustani. Kreni da pišeš svoje želje.“
„Ivane, ja...“


Nisam joj dao prostora da se nećka. Uhvatio sam je za ruku i povukao iz kreveta. Stali smo oboje ispred table. Pokazao sam joj rukom ka njoj i rekao:

„Hajde, napiši ono što bi najviše volela da učiniš narednih meseci.“

Nećkala se neko vreme. U ruci koja je podrhtavala držala je marker. Kada je krenula da piše, u poslednjem trenutku se zaustavila i rekla:

„Obećaj mi da ćeš me voleti i da nećeš promeniti mišljenje o meni i onda kada pročitaš sve moje želje.“
„Ne postoji stvar na svetu koja bi mogla da mi pokvari mišljenje o tebi.“


Ili ipak možda postoji? Na njen zahtev ostavio sam je samu da ispiše svoju to do listu. Kada sam se vratio posle izvesnog vremena krenuo sam da čitam jednu po jednu želju. O, ovo je tako ona. Ali onda je došla i ta poslednja. Izenandila me je. Moram priznati da to zaista nisam očekivao. Verujem da nisam mogao da sakrijem svoje izenandjenje jer me je dok sam čitao te poslednje redove na tabli pogledala sa ogromnom dozom straha ili možda bolje reći strepnje.

„Ivane, ja... Razumem ako...“

Spustio sam joj prst na usta i rekao:

„Psssst. Rekao sam ti da ništa ne može da promeni moje mišljenje o tebi. Sve ovo što si ispisala si ti. Sve ovo čini tebe ženom koju sam zavoleo, koju volim i koju ću zauvek voleti.“

Počela je da plače. Obrisao sam joj suze i spustio nežan poljubac na njene usne.

„Ne, neću da te vidim uplakanu. Poslednje mesece tvog života bićemo srećni. Krenućemo da ostvaramo tvoje želje redom, jednu po jednu. Ostvarićemo i tu poslednju. Obećavam ti.“

Ništa nije rekla. Samo me je poljubila. Izmedju poljubaca promrmljala je:

„Volim te.“
„I ja tebe“, odgovorio sam.


Nastaviće se...

avatar
Milos 92
Posts : 248
Join date : 2018-04-07

Protiv vremena Empty Re: Protiv vremena

Wed Oct 16, 2019 5:38 pm
Eto prva dva dela. Pa ako neko pročita komentari su dobrodošli. Baš me zanima šta mislite o ovom mom nekom novom/drugom stilu.
Kristina
Kristina
Admin
Posts : 6040
Join date : 2017-09-15
Age : 33
Location : Laguna negra

Protiv vremena Empty Re: Protiv vremena

Thu Oct 17, 2019 1:35 pm
Pročitala sam prva dva dijela. U pravu si, ovo je baš životna priča, realan prikaz jednog mladog para u velikom gradu kojima ide u životu. Očekivala sam nešto tipa Ana će biti oteta ili tako nešto, znajući tvoj stil. Ali meni se i ovo dopada. Npr. ja volim filmove tog tipa, životne, porodične, drame, a gledala sam ih i više gdje je neko u porodici bolestan i želi da uradi neke stvari prije nego što umre. Jedan dobar takav je My life sa Nicole Kidman. Da skratim, sviđa mi se tematika tvoje priče. Pretpostavljam da ćemo tek u zadnjem dijelu saznati koja je to Anina zadnja želja koje je šokirala Ivana. Very Happy

____________
Protiv vremena Granho16
avatar
Milos 92
Posts : 248
Join date : 2018-04-07

Protiv vremena Empty Re: Protiv vremena

Fri Oct 18, 2019 2:12 am
Pa kao što sam rekao. Nešto malo drugačije od mene.

I naredni delovi nisu sad nešto gde možeš očekivati neka ogromna izennadnja, neke velike preokrete. Svaki deo predstavlja jednu njenu želju. I da, naravno, poslednja je ta famozna koja ga je iznenadila.

Ja sam završio sa pisanjem ovoga. I iskrneo meni se svidja. Nekako prvi put da pišem nešto gde mogu da se prepustim mašti na volju i da pišem i pišem. bez nekog preteranog mozganja, kalkulisanja kako šta uklopiti i slično.

Vidim da si ti otputovala. Ako niko nije zanteresovan za čitanje sačekaću te pa ću nastaviti d aobjavljujem deo po deo.
Sofia
Sofia
Admin
Posts : 16188
Join date : 2017-09-12

Protiv vremena Empty Re: Protiv vremena

Sun Oct 20, 2019 10:32 pm
Miloše, hvala ti na ovoj priči, uživala sam čitajući. Ovo je tematika koja mi prija, tako pitka, a opet tako realno životna. Iako sam svaki put pokušavala priključiti se čitanju web novela, nije mi išlo. Prosto mi ne prijaju krimi priče. Više me umori pohvatati konce ko je kome šta, nego što uživam čitajući. Zato sam svaki put odustajala, iako mi se dopada način na koji pišeš. No, ovoga puta je drugačije, ovakvu tematiku bi mogla čitati u bezbroj nastavaka. Iako ti misliš da je ona manje vredna jer si se možda manje namučio pišući je, ja ne mislim tako. Meni je ovo daleko draže.

I u ovoj naizgled prostoj priči si nas uspeo dotaći svojim stilom pisanja. Dopada mi se što si slobodan prilikom izražavanja jer to priči daje realističnu notu i što nam uvek ubaciš efekat iznenađenja. Na početku prvog dela smo se pitali koji je to tako ozbiljan problem koji će ih zadesiti, dok nas sada intrigira njena poslednja želja. Tek nakon drugog dela shvatam naslov koji je tako smislen. Divno! Jedva čekam nastavak.
avatar
Milos 92
Posts : 248
Join date : 2018-04-07

Protiv vremena Empty Re: Protiv vremena

Mon Oct 21, 2019 9:51 pm
Sofija drago mi je da ti se dopada.

Iako ti misliš da je ona manje vredna jer si se možda manje namučio pišući je, ja ne mislim tako. Meni je ovo daleko draže.

Ne mislim da je manje vredna. Samo sam rekao da je ovo nešto skroz drugačije od onoga što sam pisao do sada. Nekako do sada su uglavnom bili trileri i te krimi priče. To sam nekako više ja. Ovo je nešto novo za mene i baš mi bilo izazov pisati. Šta više mislim da je ovo teže napisati nego ono. Lako je držati pažnju sa nekim misterijama gde ima milion teorija i preokreta. Teže je držati pažnju sa ovako u osnovi jednostavnom pričom.

I u ovoj naizgled prostoj priči si nas uspeo dotaći svojim stilom pisanja. Dopada mi se što si slobodan prilikom izražavanja jer to priči daje realističnu notu i što nam uvek ubaciš efekat iznenađenja. Na početku prvog dela smo se pitali koji je to tako ozbiljan problem koji će ih zadesiti, dok nas sada intrigira njena poslednja želja. Tek nakon drugog dela shvatam naslov koji je tako smislen. Divno! Jedva čekam nastavak.

To sam ja. I do sada sam porpilično realno se izražavao. Mislim da ne bih ni znao ja to da upakujem. Pokušam je to tako ponekad kad pišem ali mi se ne doapda pa obrišem. Ovo je prosto moj stil i držim ga se.

I lepo si ovo primetila za faktor iznenadjenja. Ciljno su tako završene prvi i drugi deo. Ma koliko da je ovo životna priča ipak vas treba "naterati" da je pročitate do kraja. Very Happy Very Happy Very Happy

Mislio sam da ne objavljujem dalje dok ne dodje Kristina. Ali evo objaviću i treći deo.


Sponsored content

Protiv vremena Empty Re: Protiv vremena

Back to top
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum